kvazikaras

Gledao sam kako nestaje kosa žene koja je jednom bila moja.
'Bože,' strujalo mi je mislima 'ja sam se igrao s tim pramenovima, ja ih mirisao šapčući da je lijepa, a ona se samo smiješila na to i rasla pod mojim poljupcima!'




A onda je otišla. Poskakivala je kosa, pramenovi kao da su se razigrali od netom isplakanih suza. Moj zapanjeni pogled zatomio je u meni mene.

Sunce se sjalo njezinim pramenovima na neku čudnu opomenu. Svaki put kada sam zaboravio reći da mi je lijepa, kada mi je to bilo nepotrebno, obični pleonazam, svaki taj puta visio je pred mojim očima do bolnog obasjan u mojim zjenicama.




Pružih ruku prema Suncu i prema njegovim zrakama, zaustih da izgovorim sve te propuštene doline... U ruci mi je ostao zrak jer je Sunce sa svojom kosom bilo daleko jednako kao i ona sa svojom. Još sam jednom posegnuo, sada za njom, gledajući joj leđa kroz prste. Opet ista praznina i pustoš zraka.

Sve sam praznine ovoga svijeta dobio da ih napunim žaljenjem. Netko je znao potrebe mojih suza i dao mi prazne dlanove da u njih plačem. Da držim nekoga za ruku, plakanje ne bi bilo moguće. A zašto čovjeku uskratiti malo plača?